Mauzolej

 

kapela

Kapelica

Kada se osoba odluči doći u Našice i ako u grad ulazi s Podravske magistrale iz smjera Martina, Pejačevićeva kapelica bit će prvo što će ju pozdraviti i iskazati dobrodošlicu. Naime, s te ceste prilikom dolaska u Našice pruža se veličanstven pogled na brdašce koje se nadvija ispred njih. Na sred tog brdašca, poput scene iz nekih filmova veličanstveno stoji gotička crkvica, odnosno Mauzolej Pejačevića.  Mauzolej ili kapelica djelo je slavnog arhitekta Hermana Bollea iz 1881. godine. Smještena je na zapadnom dijelu grada, preko puta groblja u ulici Vladimira Nazora, a do nje vodi još jedan nepravedno zanemareni  park. Odmah do kapelice nalazi se i Dorin grob, okrenut prema istoj onoj cesti na kojoj se kapela prvi put može ugledati prilikom ulaska u grad. I s tog mjesta pruža se nezaboravan pogled na grad, okolicu.

 

Povijest kapele

Kapela je građena u spomen grofovom prerano preminulom sinu Marku koji je sa 17 godina preminuo od nekog zloćudnog osipa.  Više o tome ovdje

Gradnja kapele

 

Pogled s mjesta kapelice

Pogled s mjesta kapelice

Nacrti za ovaj objekt morali su biti gotovi prije proljeća 1880. godine kako bi se moglo pristupiti samoj gradnji koja vjerojatno traje u sezoni proljeće – jesen 1880. i dovršava se u sezoni proljeće – jesen 1881., gotovo dvije godine nakon početka gradnje, kako to potvrđuje i samostanska kronika. Tko je izvodio gradnju objekta za sada nije poznato, ali pretpostavljamo da je posao mogao preuzeti i neki lokalni poduzetnik. Primjerice, u izgradnji ceste Našice – Požega, koja je puštena u promet 1886. godine sudjeluju Mihajlo pl. Tesus, kraljevski građevni nadzornik i Vlade Zorac, kraljevski državni inženjer. Kao graditelji spominju se Žiga Heim, poduzetnik i Josip Hrukta, civilni inženjer (7). Žiga Heim je vjerojatno identična osoba sa Sigismundom Heimom za kojeg u Državnom arhivu u Osijeku postoji podatak daje u razdoblju od 1876. do kraja 1896. imao trgovinu mješovitom robom u Feričancima, a zatim je njegov sin koji se također zvao Sigismund Heim nastavio voditi građevno poduzeće u Našicama, te proizvodnju i prodavanje šumske robe (8). Ovi podaci govore u prilog tvrdnje da su gradnju mogli prema Bolleovim nacrtima izvesti i lokalni stručnjaci i poduzetnici, barem u segmentu zemljanih radova i osnovnih građevinskih zahvata prema njegovom projektu. I danas je vidljivo da je za izgradnju objekta bilo potrebno usijecati prilaznu cestu u kosinu brežuljka kako bi se dobio prostor prilaznog puta i zaravnjen prostor ispred ulaza u Kapelu, pa su barem taj dio radova mogli izvesti i domaći poduzetnici. Sigurno su sudjelovali i pri dovoženju kamena za gradnju koji je vjerojatno dopreman iz blizine, jer je korištena jedna vrsta pješčenjaka kojega ima u okolici Našica (npr. lokacije oko Gornje Motičine i Seone). Što se tiče radova na samom objektu, a posebno arhitektonskih detalja koji su izvedeni vrlo kvalitetno, na izgradnji je morao biti zaposlen stručnjak kojeg je Bolle vjerojatno doveo u Našice, možda povukavši nekog s gradnje zagrebačke katedrale ili iskoristivši veze s poznavanjem austrijskih kamenoklesarskih radionica. U prilog toj tvrdnji ide podatak da mramorne nadgrobne ploče izvodi radionica GREIN iz Graza. Nije poznato kada je Bolle za vrijeme gradnje boravio u Našicama, ali sam projekt i izvedba pokazuju da je arhitekt dobro poznavao lokaciju na kojoj je izgrađena Kapela. Bolle vješto koristi zadane vrijednosti terena i rješava ga etažnim razdvajanjem prostora Kapele. Posebno je značajan ukupni odnos prema krajoliku, jer se Kapela smješta pri vrhu brežuljka dominirajući tako okolnim prostorom. Upravo ispod tog brežuljka račvaju se važni prometni pravci prema Požeškoj kotlini s jedne i Podravini s druge strane. Ovaj objekt bio je tako vidljiv svakom prolazniku, jer tada nije bio zaklonjen visokim drvećem kao danas. (opaska- danas u 2014. i već unatrag nekoliko godina drveće koje je zaklanjalo pogled na kapelu je uklonjeno te je ona sada opet vidljiva svima). Ovakvo shvaćanje arhitekture kao sastavnog dijela šire koncepcije prostora, odnosno aktivnog elementa urbanističkog oblikovanja, specifičanje za Bolleov opus. Već je primijećeno da svi Bolleovi objekti na sjevernim zagrebačkim brežuljcima (Mirogoj, Vila Weiss, Samostan Magdalenki) “svojom slikovitošću afirmiraju narav krajolika”, odnosno da je “objekt prizor u funkciji grada” (ŽIVOT UMJETNOSTI, 1978., str. 28.-31.). Dapače, u našičkom primjeru Bolle oblikovanje glavne fasade izvodi upravo podvrgavajući sve dominantnoj vizuri koja tek s udaljenosti omogućuje sagledavanje cijelog sjevernog pročelja. To nije bilo moguće izvesti, ako arhitekt nije dobro poznavao mogućnosti terena i smještaj Kapele u odnosu na okolni prostor. Gornja etaža objekta u funkciji je crkve. Tom dijelu objekta nije bio moguć izravan pristup s obzirom na kosinu terena, pa je prilaz izveden bočno u odnosu na glavnu os prostora uz pomoć reprezentativnog stubišta kojim se s istočne i zapadne strane dolazi na terasu, a s nje ulazi u crkvu (sl. 3). Zanimljivo je da istočna strana ima ukupno 20, a zapadna 19 kamenih stuba odijeljenih s dva odmorišta u nizove 6 † 11 † 3, odnosno 6 † 10 † 3 stuba. S lijeve i desne strane stubište je obrubljeno masivnim zidom od opeke koji u tri visinske razine prati kosinu stubišta, a na čijem se početku i duž cijelog vrha nalaze kamene ploče u funkciji zaštite zida i ujedno rukohvata. Taj ogradni zid od opeke s južne strane, dakle, one uz pročelje crkve, završava na vrhu s po jednim kamenim stubom sa svake strane, kojima danas nedostaju završne “kape” u obliku kamenih ploča za koje pretpostavljam da odgovaraju dvjema pločama koje su bačene na tlo u neposrednoj blizini objekta.

Sjeverna strana tog zida – ograde stubišta je ujedino gornja zona pročelja donje etaže objekta koji tako ima zanimljiv stepenasti oblik gornje rubne linije. Stubište završava terasom ispred cijelog sjevernog pročelja gornje etaže, širokom kao stubište. Ovdje je zid od opeke sa završnom kamenom pločom na vrhu tek plitka ograda njenog sjevernog ruba. Dijelovi ove ograde stubišta su na nekim mjestima znatno oštećeni, a kamene stube su mjestimično napucale, segmenti se odvajaju od cjeline i vjerojatno je da popušta zemljani nasip na kojem su postavljene. Svojedobno je bilo i namjernog oštećivanja stubišta, jer je sa zapadne strane odvaljen i odnešen rubni kamen sjeverne ograde na početku stubišta i ugrađen u temelje jedne kuće. Na intervenciju građana i policije, kamen je pronađen i vraćen na svoje mjesto (11).

S terase je moguć ulaz u objekt kroz reprezentativni portal na glavnom pročelju, a moguć je i ophod oko cijelog objekta izveden kao široka staza od asfalta s kamenim rubnjakom. Staza je oko svetišta za jednu stubu viša. Uz rub staze nalaze se relativno duboka četvrtasta okna kojima danas nedostaju pokrivne ploče, pa su opasna za posjetitelje ovog objekta, a pretpostavljamo da skupljaju i odvode oborinske vode s krova Kapele.

Glavno pročelje je kameno, građeno kvalitetno obrađenim klesanicima u obliku kvadra koji na zidu stvaraju diskretno uočljivu pravokutnu mrežu. Horizontalnostje naglašena visokim soklom u podnožju i plitkim jednostavnim vijencem koji razdvaja donju zonu pročelja od zone krovišta i zvonika. No, svakako je u sklopu neogotičkog repertoara oblika naglašenija vertikalna podjela fasade.

Jasno je naglašena centralna zona pročelja s portalom koji je arhitektonsko-plastički bogato izveden i volumenom izlazi izvan osnovne linije pročelja. Njegov se otvor stupnjevito sužava prema ulaznim vratima, što je naglašeno i parom polustupova čiji kapiteli nose dva naglašeno profilirana šiljata luka. Iznad lukova nalazi se trokutasta ploha zabata uokvirena kamenom strehom na čijem je vrhu postavljen kameni križ izveden u visokom reljefu. Vrh tog križa dotiče se plitkog horizontalnog vijenca iznad kojeg je zona kora glavne lađe.

Pravokutna ploha pročelja iza kojega je zona kora perforirana je s tri manja prozorska otvora koji imaju šiljatolučni završetak, a vertikalizam je naglašen i time što je centralni prozor nešto viši od dva bočna prozora.

Bočne stranice portala uokviruju dva plitko istaknuta pilastra koji završavaju reljefno istaknutim, piramidainim završetkom s kamenom ružom (kao križna ruža) na vrhu. Ovaj se ukras ponavlja i dosljedno provodi u ukrašavanju cijelog objekta. Bočne granice cijelog pročelja uokvirene su parom kontrafora koji su postavljeni vertikalno na plohu zida, postepeno se sužavaju prema vrhu i u visini prozora zvonika imaju bogat ukras izveden u obliku vitkih tornjića, tzv. fijala koji se sastoje od visoke kubične baze i vitkog piramidalnog završetka s kamenim cvijetom na vrhu. Ove fijale okružuju nešto niže postavljeni manji kameni cvjetovi na vrhu trokutastih zabata, po dva sa svake strane.

Iznad centralne zone prizemlja nastavlja se tijelo zvonika. Kontrafore na krajevima pročelja i zonu zvonika spaja koso zaključena ploha s po tri plitke niše visinom prilagođene kosini plohe čiji završetak ima oblik tzv. ribljeg mjehura. Ova ploha iza sebe “skriva” kraj dvoslivnog krova cijele građevine.

Sam zvonik visoko se uzdiže nad pročeljem i počinje kao kubična forma u donjem dijelu s visokim uskim prozorom kojim je perforirana njegova sjeverna ploha – glavno pročelje, u zoni tavanskog prostora. Taj prozor također završava lukom u obliku tzv. ribljeg mjehura i imao je drvene kapke. Tijelo zvonika ima reljefno naglašene bridove u formi plitkih lezena. Ovaj kubični dio zvonika završava reljefno istaknutim vijencem iznad kojega se nalazi arhitektonski razveden dio zvonika koji predstavlja prijelaz s kvadratične osnove donjeg dijela prema oktogonalnoj bazi završnog dijela zvonika.

Bridovi ovog dijela u formi su kubičnih tornjića koji nastavljaju vertikalu bridnog ukrasa u obliku lezena donjeg dijela zvonika i završavaju plitkim vijencem iznad kojeg je izveden ukras u obliku piramide s kamenim cvijetom na vrhu. Ponavlja se time ukras sa završetka kontrafora na bokovima glavnog pročelja, ali zbog konstruktivnih razloga piramida ima oblikovane samo dvije vanjske plohe, dok dvije unutrašnje plohe prelaze u plitki dvoslivni krov koji spaja taj ukras s “kapom” tornja.

Između ovih ukrasa na bridovima zvonika nalaze se prozori postavljeni u sredini plohe koja završava šiljatim trokutastim zabatom i kamenim cvijetom na vrhu. Ovdje je zona zvonika u cijelosti iznad zone krova glavne lađe, pa su identično oblikovane sve četiri strane, odnosno sve su plohe zida perforirane prozorima. Prozorski su otvori suženi prema unutra i završavaju šiljatim lukom. Nažalost, originalne drvene kapke zadržao je samo istočni prozor, na južnoj strani su kapci nestali, a oštećen je i prozorski okvir. Prozor na zapadu ima sačuvan samo završni gornji dio kapka, a na sjeveru je taj detalj opreme također nestao.

Iznad prozora na vrhovima zabata nalazila su se četiri kamena cvijeta, nešto veća od cvjetova na bočnim tornjićima. Danas je sačuvan samo cvijet iznad zapadnog zabata. To je jedini sačuvan cvijet od ukupno osam, koliko ih je ova zona zvonika imala (četiri na ugaonim pramidama i četiri na zabatima iznad prozora). Vidljivo je da i ovaj ukras samo što nije pao, jer se nagnuo u stranu i gotovo potpuno otkvačio od metalnog zupca u podnožju koji ga učvršćuje za objekt.

Iznad ovog dijela počinje završni dio zvonika, njegova “kapa” koja je izvedena kao osmero strana vitka piramida s velikim kamenim cvijetom na vrhu svog šiljka. Vidljiva su veća oštećenja kamenih kvadara koji je grade i to na nekoliko mjesta.

Iz ovog opisa glavnog pročelja Kapele vidljivo je da Bolle dosljedno i vrlo efektno koristi repertoar neogotičkih oblika, osobito je prepoznatljiv po naglašenom vertikalizmu vitkih tornjića s malim piramidama u bazi i kamenim cvjetovima na vrhu, te rakovicama na bridovima, zatim po korištenju šiljatog kuta, šiljatog luka i luka u formi ribljeg mjehura. Zanimljivo je pogledati arhitektonske detalje interijera svetišta zagrebačke katedrale ili arhitektonsku dekoraciju glavnog pročelja iločke crkve Sv. Ivana Kapistrana u čijoj izvedbi prepoznajemo mnogo sličnosti s rješenjima iz Našica.

S obzirom na vrijeme nastanka, gotovo bismo mogli reći da je na objektu u Našicama Bolle upotrijebio ili čak “vježbao” neka rješenja koja će kasnije iskoristiti na budućim gradilištima.

Glavno pročelje gotovo da je “rezerviralo” za sebe sav ukras vanjštine ovog objekta. Ostale vanjske plohe vrlo su jednostavno oblikovane. Duž cijelog objekta proteže se u podnožju visoki sokl. Uz lađu su postavljena sa svake strane po pet kamenih kontrafora koji su postavljeni okomito na plohu zida izuzev zadnjeg kontrafora do svetišta koji je postavljen koso, paralelno s idućim kontraforom svetišta. Prvi kontrafor gledajući sa sjevera predstavlja zapravo sastavni dio glavnoga pročelja i urasta svojim volumenom u cjelokupnu visinu glavne fasade. Ostala četiri kontrafora završavaju nešto niže od glavnog vijenca zgrade, odnosno malo više od završetka prozorskih otvora. Kontrafore se stepenasto sužavaju otprilike na polovici svoje visine, a to mjesto i vrh imaju oblik prema van nakošene ravne strehe.

Zid je glavne lađe rađen opekom koja ima žbuku u imitaciji klesanika. Danas je ta žbuka tamno sive boje, evidentno je da je s vremenom njena originalna boja znatno potamnila. Ploha zida između 2. i 3., 3. i 4., te 4. i 5. kontrafora gledajući sa sjevera perforirana je u zoni sokla prozorskim otvorima donje etaže (kripte) u osnovi pravokutnog profila, a u gornjoj zoni zida visokim, uskim prozorskim nišama glavne lađe kojima je vanjska rubna linija na vrhu izvedena u formi šiljatog luka, a unutrašnja kao riblji mjehur. Prozorski otvori imaju plastično naglašen, prema van ukošen gezims (strehu), a izvedeni su u kvalitetno klesanom kamenu.

Prozori donje zone imaju metalnu rešetku, a na vanjskom rubu još i zaštitnu žičanu mrežu. Njihovi su rubovi plastično naglašeni klesanim detaljem u obliku kamenog rebra koji prati profil prozora, osobito naglašavajući njegovu gornju zonu s kombinirajući ravan i lučni dio. I ovi prozori imaju visoki, zakošeni gezims. Ovaj profil otvora varira se i u unutrašnjosti gornje etaže (vrata predvorja i otvori kora). Između prvog i drugog, te četvrtog i petog kontrafora, brojeći od pročelja, postavljeni su sasvim uz donji rub istočnog zida i mali četvrtasti otvori sa željeznom rešetkom, vjerojatno u funkciji ventilacije kripte, točnije rečeno niša za smještaj lijesova. Otvori danas postoje samo s istočne strane, vjerojatno su oni sa zapadne naknadno zazidani.

Svetište ima izvana četiri radijalno postavljena kontrafora oblika identičnog ostalima, ali nema prozora. Kapela završava bogato profiliranim kamenim vijencem u središtu udubljenog, a uz rubove ispupčenog profila.

Lađa i svetište pokriveni su krovom koji je izveden u dvije visinske razine. Dio nad lađom je dvoslivan, a onaj nad svetištem koji je nešto niži, izveden je kao peteroslivan. Sljemenom krova proteže se ukrasna ograda od kovanog željeza koja na južnom kraju svake razine ima križ koji izrasta iz vegetabilnog ukrasa u obliku četiri dugoljasta lista. Ovaj detalj pandan je kamenim cvjetovima kojima završavaju arhitektonski ukrasi na pročelju i zvoniku Kapele. Krov je pokriven tzv. eternit pločama (ploče od azbestno-cementnog materijala) u dvije boje – sivoj i crvenoj. Dok je nekoć ta dvobojnost bila iskorištena za stvaranje zanimljivog geometrijskog uzorka na krovu (sl. 1), danas je uslijed naknadnih intervencija taj ukras objekta izgubljen jer je popravcima poremećen originalni slijed ploča. Mnoge ploče su polomljene, oštećene, a dio je krova popravljen i
nekom vrstom limenih ploča. U žljebovima objekta raste trava i neko bilje, pa je sigurno da su potpuno zatrpani, odnosno da ne postoji normalan odvod oborina, što dodatno oštećuje Kapelu.

 

UNUTRAŠNJOST GORNJE ETAŽE – PROSTOR CRKVE


S terase se ulazi kroz dvokrilna vrata portala na sredini sjevernog pročelja u predvorje glavne lađe. Vrata su drvena, s lijepim ukrasnim detaljima poput svjetlarnika izvedenog u obliku dva trokutasta otvora pri vrhu vratnica koja s vanjske strane djelomično prekriva križ od kovanog željeza, a s unutrašnje rešetkasti ukras vegetabilnog, vitičastog tipa. Njega slijedi i oblik metalnog nosača za koji je pričvršćen drveni dio vratnica u njihovoj gornjoj zoni. Umjesto jednostavne izvedbe, ovdje imamo glavni horizontalni nosač s kojeg se odvajaju parovi zakrivljenih vrpci koje poprimaju izrazito dekorativni, vegetabilni izgled (sl. 4).

S lijeve i desne strane malog predvorja nalaze se nusprostorije – niše, od kojih je ona desno od ulaza vjerojatno imala ulogu spremišta, a identičan prostor s lijeve strane iskorišten je za postavljanje stubišta kojim se dolazilo na malu galeriju – kor crkve. Te prostorije odvojene su od predvorja masivnim jednokrilnim drvenim vratima koja su ukrašena tokarenim i rezbarenim drvenim dijelovima, te ukrasima od kovanog željeza. Sa središnje plohe vrata nedostaje ukrasni kovani križ, a nedostaje im i mehanizam brave i kvake.

Osobito su zanimljivi klesani detalji nadvratnika i zabatnog prostora tih vrata. Postavljeni su u trokutastom polju, pa svojim gornjim stranicama opisuju formu šiljatog luka unutar kojeg se nalazi kružno oblikovan segment – tzv. rozeta, perforirana u središtu četverolistom oko kojeg je koncentrično raspoređeno osam otvora u obliku leptira raširenih krila (sl. 5). S donje lijeve i desne strane kružnog segmenta perforacije su u obliku trolista. Nadvratnici vrata također su klesani u kamenu sa zanimljivo profiliranim oblikom koji kombinira lučne i arhitravne segmente (poput prozorskih otvora kripte!), te pojas s reljefuim tzv. dijamantnim uzorkom.

Prostor predvorja nadsvođen je jednim travejom križno-rebrastog svoda. Njegova rebra klesana su u obliku tordiranog užeta sa središnjim tzv. zaglavnim kamenom u obliku cvijeta. Ta rebra podupiru polustupovi postavljeni u uglovima predvorja, a oni počivaju na visokom soklu. Profilacija njihovih baza relativno je jednostavna, ali su im kapiteli izuzetno zanimljiv klesarski rad. Riječ je zapravo o polukapitelima, jer imje masa s dvije strane “uronjena” u plohu zida. Kapiteli su ukrašen i vegetabilnim i antropomorfnim ukrasom. Uz bujne listove koji su izvedeni u formi stiliziranog akantovog lišća, svaki kapitel krasi po jedan rotul (svitak) i jedna ljudska glava (sl. 6). Prikazane su ukupno četiri muške glave različitih fizionomija, s gotovo portretnim karakteristikama.Vjerojatno je riječ o ne samo estetskom, već i simboličkom fenomenu koji bi trebalo dodatno istražiti.

 

Stubište smješteno u lijevoj niši izvedeno je spiralno i spaja tri etaže – prostor crkve, kor i tavanski prostor. Njegova uska drvena gazišta s lijeve strane podupire i ujedno ukrašava zanimljiv dekorativan detalj u drvu rezbarenih životinjskih šapa (možda lavljih, što bi bilo u dosluhu sa simbolikom lava kao ikonografskog atributa sv. Marka evanđeliste). 

2-Nasice-tlocrt kapele-gornja etaga

Tlocrt gornje etaže

U prostor kora ulazi se kroz otvor identične profilacije onoj vratnih otvora u predvorju crkve. Prostor kora vrlo je uzak i nema tragova postojanju “harmonija” koji spominje samostanska kronika i koji je vjerojatno tu bio smješten. Sa sjeverne strane kor osvjetljavaju tri uska prozorska otvora, dok je s južne strane veliki otvor prema glavnoj lađi. Prema zapadu još je jedan manji prostor, pandan niše u prizemlju, a odvojen je od središnjeg dijela kora prolazom koji ima profilaciju identičnu istočnom otvoru prema stubištu.  S ove etaže moguće je stepeništem popeti se u tavanski prostor. Iznad kora se nalazi uska kvadratična prostorija koja je osnovica za osmerokutnu bazu crkvenog tornja. Prema pročelju nalazi se veliki prozorski otvor. Drveni neoriginalni kapci koji su ga zatvarali danas su potpuno izvaljeni i leže na podu te prostorije, otvarajući tako ovaj prostor udarima vjetra, kiše i snijega kojima je sjeverna strana objekta često izložena.
Pogled na drvenu konstrukciju unutar samog tornja ukazuje na trošnost građe. Nema tragova postojanja zvona, iako je ono postojalo i prema iskazu svjedoka bilo nakon II. svjetskog rata ukradeno. Drvena građa cijelog krovišta izuzetno je dotrajala, ponegdje nedostaju cijeli dijelovi greda i dasaka koje je izjela crvotočina. Kroz krovište na nekoliko mjesta jasno prodire sunčeva svjetlost. Kroz te otvore svod kapele stalno prima vlagu, što je vidljivo po oštećenjima žbuke i boje u unutrašnjosti. Nakon prostora predvorja ulazi se u glavnu lađu crkve. Masivnost u konstrukciji zida sjevernog pročelja i dijela zida koji dijeli predvorje od glavne lađe uzrokovano je postavljanjem zvonika koji se oslanja na ovu supstrukciju. Stoga sjeverni zid glavne lađe ima središnju izbočenu zonu koja se proteže čitavom visinom lađe, a njena je ploha horizontalno prepolovljena kamenim vijencem iznad ulaza. U donjoj zoni nalazi se otvor koji povezuje lađu s predvorjem, zaključen šiljatim lukom, a u gornjoj zoni gotovo isti površinom i identično zaključen otvor kora. Prostor zida ispod kora obrađen je dekorativno u formi kamene ploče s tri plitko klesana reljefa četverolista. Identične ploče manjih dimenzija s po dva četverolista imaju bočne gornje plohe sjevernog zida iznad vijenca, a gornja ploha zida je ukrašena s po dvije plitke niše koje profilacijom slijede otvore kora, donjeg prolaza i prozora lađe, a visinom se prilagođavaju kosini svoda koji bočno omeđuje plohu.

Lađa crkve ima tri traveja, a osvjetljavaju je po tri visoka prozora sa svake strane koji su nekada imali vitraje, što je vidljivo iz fotodokumentacije o objektu u ZMN. Svođenje je izvedeno križno-rebrastim svodom čija su kamena rebra reljefno jednostavno oblikovana, ali plastično jasno naglašena. Zaglavni kamen tih traveja također je vrlo jednostavan, strogih geometrijskih oblika. Taj princip slijede i konzole na kojima počivaju rebra, postavljene u visini polovice prozorskih niša. Te kamene konzole izvedene su u formi kapitela, odnosno polukapitela s reljefno naglašenom gornjom zonom i sve plićim i užim donjim zonama koje završavaju šiljkom. Očigledno je da kamena rebra u ovom slučaju nemaju konstruktivnu ulogu, ali je izuzetna njihova dekorativna funkcija.

Elegancija izvedbe kamenih rebara i njihovo postavljanje na konzole u visini prozora pojačava utisak jednostavnosti i “lakoće” kojim odiše cijeli prostor. Tome dakako pridonose i profilacije visokih prozorskih niša koje su zaključene šiljatim lukom, a kameni okviri samih prozorskih stakala profilirani su u završnoj zoni u obliku tzv. ribljeg mjehura. Kromatika prostora pridonosi cjelokupnom ugođaju, jer su detalji tih elegantno zakrivljenih linija prozora, otvora i lukova u original noj boji kamena ili su obojani bijelo, za razliku od tamnije, sivkaste nijanse kojom je bojan zid. Pretpostavljam daje pri obnovi ponovljena originalna boja zida i tih detalja.

Lađa završava širokim i visokim tzv. trijumfalnim lukom također šiljatolučnog završetka iza kojega je prostor poligonalne apside povišen za jednu stubu u odnosu na prostor lađe i predvorja (sl. 7). I ovdje su rebra svoda iste profilacije kao u glavnoj lađi, a šire se radijalno u kutove prostora iz središnjeg zaglavnog kamena vrlo jednostavnog oblika. Rebra također završavaju konzolama koje su postavljene u istoj visini s onima u prostoru lađe, ali im je dekorativna obrada drugačija. Ukras je ovdje izveden u obliku stiliziranog akantusovog lišća i glavica suhoga maka, a izvjesna dinamika postignuta je u smjenjivanju uzdignutih i spuštenih makovih glavica i lišća, tako da je svaki drugi kapitel, od njih ukupno šest, identična izgleda.

Cijeli prostor predvorja, lađe i apside popločen je keramičkim pločicama vrlo dekorativnog, geometrijskog uzorka u nijansama smeđe i oker boje. Uz rubove prostora teku dvije paralelne bordure, Na nekoliko mjesta očigledno je da su pločice mijenjane, pa je originalni izgled popločenja neznatno promijenjen.

Od originalnog crkvenog namještaja i pribora, a pretpostavimo da ga je bilo, nije ništa ostalo. U prostoru lađe nalaze se stolice suvremene, industrijske izrade. Na starim fotografijama vidljivo je da je na zidu desno od ulaza u lađu bila vjerojatno ugrađena kamena posuda za svetu vodu. Ni tog detalja danas nema.

Posebnu pažnju zaslužuje originalni oltar crkve.

 

Originalni oltar gornje etaže

Originalni oltar gornje etaže

O njegovom izgledu svjedoči fotografija i sjećanja Našičana. Očigledno je bio izuzetno kvalitetno izrađen u kamenu, sa svim karakteristikama neogotičkog stila. Iznad menze koja je ležala na dva kamena postamenta, izveden je retabl oltara s nizom arhitektonskih neogotičkih elemenata (fijale, rakovice, kontrafore, niše sa zaključkom šiljatog luka i ribljeg mjehura, pilastri sa zaključkom u obliku šiljatog zabata, kameni cvjetovi). Raspoznaje se i svetohranište ili tabernakul u donjoj zoni i niša sa skulpturom Majke Božje koja u naručju drži Dijete Isusa u gornjoj zoni. Iznad te niše nazire se zaključak cijeloga oltara izveden u obliku vitkog piramidalnog šiljka na rubovima bogato ukrašenog rakovicama.

Svi detalji i cjelokupna koncepcija odaju jasno zacrtanu arhitektonsku misao – vodilju koja je prisutna i u izvedbi cijeloga objekta Kapele – naglašavanje vertikalizma uz primjenu bogatog repertoara gotičkih (neogotičkih) oblika. Još je prisutna uzrečica kod onih Našičana koji su poznavali objekt i oltar prije devastacije daje “oltar bio kapela u malom”! Nažalost, po završetku 2. svjetskog rata uklonjene su gornje zone oltara, a 60-ih godina uklonjen je i donji dio (menza), te gornji kameni postament oltara. Prilikom obnove ta je šupljina u donjoj ploši postolja zabetonirana, a betonom je zapunjen i prostor između južnog ruba postolja i zida apside, kako bi se omogućilo svećeniku da slavi misu po novim koncilskim odredbama – okrenut prema puku. Kakva je bila sudbina uklonjenih kamenih dijelova oltara nepoznato je. U crkvi je kasnije postavljena jednostavna kamena menza oltara. Time je otvoren pogled na zid apside i ploču postavljenu nakon smrti Ladislava Pejačevića, svojevrstan zavjetni zapis o podizanju objekta.

 

ploča s natpisom o podizanju i podacima o Ladislavu grofu Pejačeviću

ploča s natpisom o podizanju i podacima o Ladislavu grofu Pejačeviću

 

In memoriam excelI. ec iIlustr. dni.
Ladislai comitis
Pejacsevich de Verocze
s. caes. et apost. reg. Mattis. consiliar inf.
et camerar, in dominio Našice hereditar.
et possessor. domin. Zomba in comitat. Tolna,
regnor. Dalm. Croat. et Slavo quondam bani,
fundatoris nob. fideicommissi Našice, Nonis
Aprilibus .anno MCCMXXIY. nati, mortui
autem a.d. VII. Idus Apriles anna MCMI.,
qui hane capelIam chryptamque ad
delineationes architecti zagrabiensis H. Bole
anna MCCMLXXX. impensis circa C milium
floren. erexit, ut sibi ac familiae suae
sepeliendi, refrigerii aeternacque pacis
fieret locus.
Honos et pax recordationi eius. (12)


Tekst pruža informacije o grofu Ladislavu Pejačeviću i o gradnji Kapele, od kojih je vrlo zanimljiv podatak o troškovima od 100 tisuća florina. Na ploči je pri dnu potpisana radionica koja je izvela ploču – GREIN, GRAZ. Identičan potpis nose i neke ploče u kripti. Možda u potpisniku ovog rada treba tražiti ne samo izvođača kamenoklesarskih radova na nadgrobnim pločama, već i autora ostalih detalja na Kapeli, jer su evidentne sličnosti dekorativne obrade ploče u svetištu i ostalog likovnog inventara Kapele.

 

DONJA ETAŽA – PROSTOR KRIPTE

 

10-Nasice-sl_ 10 -Ulaz u kriptu s nadgrobnim plocama-sjeverna strana

Ulaz u kriptu s nadgrobnim pločama- sj.strana

Donja etaža, kripta ove crkve, proteže se ispod njene glavne lađe uključujući i prostor ispod terase gornje etaže. Zbog toga što je objekt duboko ukopan u padinu brežuljka kripta završava ravnim zidom na svom južnom dijelu u visini apside na njenoj gornjoj etaži. Zahvaljujući terenu, ulaz u ovaj prostor izveden je na sjevernom pročelju u razini tla. Izdvojenim ulazom naglašena je posebna uloga ovog dijela Kapele. Glavna vrata izvedena su dvokrilno u drvetu i smještena u centralnoj osi pročelja. Portal ovih vrata i dva uska prozora bočno od njega izvedeni su kvalitetnim klesanicima na pročelju od opeke, s profilom šiljatog luka na vrhu otvora. Pročelje ima u cijeloj dužini plitki kameni sokl.

Iznad vratnica portala koje su danas u vrlo lošem stanju nalazi se betonski arhitrav, koji je očigledno zamijenio originalni kameni, a u prostoru lunete izveden je u kamenom reljefu grb obitelji Pejačević, danas vrlo oštećen, s pokvarenom neautentičnom svjetiljkom čiji električni vod visi preko njene plohe. Koncepcija ulaznog prostora kripte identična je onoj iz gornje etaže. Nakon portala slijedi predvorje i njemu priključene krilne prostorije. Sve je ovo nešto prostranije od gornje etaže, a krilni prostori nisu odvojeni od predvorja vratima. U vrijeme pisanja ovog radažbuka ovih prostorija bila je u izrazito lošem stanju, djelomice gotovo potpuno odvojena i otpala od jezgre zida.

U samu kriptu ulazi se kroz kraći prolaz – hodnik koji sa sjeverne strane ima sačuvana originalna dvokrilna vrata izvedena u drvu. Vratnicama su gornje dvije trećine bile ostakljene, a nad staklom postavljena ukrasna željezna rešetka geometrijsko – vegetabilnog tipa koja se sačuvala do danas, kao i istovjetno izveden rešetkasti ukras lunete iznad arhitrava tih vrata koji je također imao funkciju svjetlarnika. Još je i danas pri vrhu te rešetke zamjetan detalj ukrasa u obliku tzv. grofovske krune (kruna s devet šiljaka). Profil kamenog okvira tih vrata identičan je profilu vrata krilnih prostorija gornje etaže.

Sama kripta ima pravokutan tlocrt, a razina poda je već od prostora prilaznog hodnika povišena za dvije stube u odnosu na prostor predvorja. Svođena je križnim svodom u tri traveja. Sjeverni zid na kojem je ulaz iz predvorja najbogatije je razvedena ploha u ovom prostoru, pandan sjevernom zidu glavne lađe u gornjoj etaži (sl. 10). U centru mu se nalazi lučno nadsvođen centralni ulaz, koji je završetak prilaznog hodnika.

Lijevo i desno od ulaza nalaze se smještene dvije plitke niše koje ponavljaju izgled i veličinu ulaznog otvora. Zidovi kripte u donjoj zoni imaju sokl od mramornih ploča sive boje. Niše i ulaz uokviruju parovi plitkih kamenih polustupova koji su bazom oslonjeni na taj sokl. Stupovi završavaju jednostavnim kubičnim kapitelima. Reljefno profiliran vijenac iznad tih kapitela dijeli vodoravno plohu zida u visini vrha polukružnog luka ulaznog otvora koji je dekorativno ukrašen reljefno naglašenom trakom s ukrasima u obliku plitkih četverostranih piramida, tzv. dijamantnim ukrasom. Takav ukrasni pojas oko lunete imaju i niše, ali zbog kosine zida on “ulazi” s bočnih strana u plohu svoda.

Lunete u nišama imaju u sredini plohe ukras u obliku mramorne ploče koja ponavlja oblik lunete s likom plitko klesanog anđela s krilima u formi renesansnog putta, koji se desnicom naslanja na oblak, a lijevom rukom podupire lice zamišljenog izraza. Ovaj ukrasni detalj uokviruje nešto plići polukružni reljefni pojas jednostavnog geometrijskog ukrasa. Cjelokupna ploha sjevernog zida završava segmentnim lukom, a plohu zida između niša i ulaza dekoriraju dvije simetrično postavljene glave anđela izvedene kao visoki reljef. Glave su danas bijelo bojane, nejasno je jesu li izvedene u kamenu ili kao štuko-dekoracija.

Sve opisane glave anđela imaju izrazite dječje crte. U skladu je to s nadgrobnim pločama koje su smještene u nišama ispod njih, u kojima su zapisi o pokojnicima – članovima obitelji Pejačević koji su preminuli kao djeca ili kao mladi ljudi.  U prostoru Kapele ukupno je 13 nadgrobnih ploča in situ, a s pločom grofa Ladislava iz gornje etaže ima ih ukupno sačuvano 14. Na njima su natpisi o 21 članu obitelji Pejačević, od kojih je 16 sahranjeno u Kapeli, a za njih 5 postoje samo spomen – ploče. Ako tom broju dodamo podatke za još 4 pokojnika čijih nadgrobnih ploča danas nema, a s razlogom vjerujemo da su sahranjeni u kripti, te ubrojimo i grob Dore Pejačević uz Kapelu, imamo broj od ukupno 26 članova obitelji Pejačević kroz 6 generacija, koji su ovdje sahranjeni ili im je postavljena spomen-ploča. 

Sačuvane su ukupno 3 originalne ploče koje su bile postavljene odmah prilikom gradnje Kapele (ploče br. 1, 6 i 7) . Raspored im je logičan, lijevo i desno od križa na južnom zidu kripte su ploče sina i oca grofa Ladislava Pejačevića, a njegova maloljetna djeca dobivaju ploču pri vrhu niše desno od ulaza – prostor koji je već tada bio određen za pokojnike dječje dobi. Nakon završetka Kapele dodano je još najmanje 8 ploča (ploče br. 2, 3, 4,5,8, 11, 12 i 13 u kripti), što uz nadgrobnu ploču Ladislava Pejačevića koja je danas smještena u gornjoj etaži čini broj od 9 originalnih sačuvanih ploča iz Kripte postavljenih od 1881. do 1942. godine. Ukupno 2 ploče postavljene su nakon odlaska obitelji Pejačević iz Našica (ploče 9 i 10) . Nažalost, ukupan broj postavljenih ploča vjerojatno nikada nećemo moći ustanoviti, jer su stradale u razdoblju nakon 2. svjetskog rata

Ove su ploče izuzetno vrijedan izvor za proučavanje povijesti obitelji Pejačević (datumi rođenja, smrti, funkcije, odlikovanja … ), također pružaju zanimljiv heraldički materijal i svojevrsni su jezični spomenici (npr. oblici pisanja osobnih imena ili imena grada Našica). Ako se zapitamo kako je izgledao prostor kripte prije devastacije počinjene nakon Drugog svjetskog rata, moramo se osloniti na relativno skromnu fotodokumentaciju i izjave svjedoka (14). Okomito na kameni križ u središtu južnog zida bio je postavljen kameni postament (tzv. katafalk) na kojemje ležao jedan sarkofag. U podnožju tog postamenta bila je smještena nadgrobna ploča. Moguće je na fotografiji raspoznati da je riječ o nadgrobnoj ploči i sarkofagu grofa Ladislava Pejačevića. Ploča je danas iz nepoznatih razloga smještena u gornjoj etaži Kapele, a kameni postament leži kao drugi u nizu na zaravni iza zapadnih stuba Kapele. I danas je vidljiv utor na jednoj od njegovih kraćih strana koji je učvršćivao nadgrobnu ploču.

5-Nasice-sl_ 3-ulaz u kapelu-sjeverni zid

Ulaz u kapelu, sj. zid

Desno od tog sarkofaga bili su također postamenti i sarkofazi u položaju okomitom na zapadni zid kripte. Ukupno je vjerojatno bilo najmanje 6 postamenata (katafalka) i6 sarkofaga (lijesova) izvedenih u drvetu s rezbarenim ukrasima, čiji su poklopci imali male otvore, identične onima na limenim lijesovima u njihovoj unutrašnjosti kako bi se pokojnicima mogla pogledati glava. Vjerojatno su ti dijelovi tijela bili mumificirani, jer se svjedoci sjećaju izgleda lica, kose, brade i sl. nekih pokojnika koje su na taj način imali prilike vidjeti u vremenu uoči Drugog svjetskog rata. Sa sigurnošću možemo ustvrditi da je u centralno smještenom sarkofagu bilo tijelo grofa Ladislava Pejačevića, ali ostaje pitanje kome su pripadali sarkofazi uz bočne zidove kripte. Usmena predaja kaže da su u sarkofazima sahranjivani samo odrasli muški članovi obitelji Pejačević, nasljednici našičkog posjeda, ali tu informaciju teško je potvrditi. 

Slike: Tomislav Sokol i croeuro.com (slike s ove stranice su pak u vlasništvu Našičkog muzeja)

Tekst preuzet također sa www.croeuro.com

Autor teksta: Prof. Silvija Lučevnjak, 
ravnateljica ZMN

Našički zbornik 5

Našice, 1999.

 

 




By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close