Povijesni kontekst

Povijest ovoga kraja počinje već u antici. Putopis cara Antonina spominje rimsko naselje Stravianu kraj Požege (Inicerum), na putu iz Siska (Siscia) preko Daruvara (Aquae Balissae), prema Osijeku (Mursa). Straviana se nalazi na području Našica, možda između Seone i Zoljana.1 Točnu lokaciju treba podrobnije istražiti…

Centar 1915.godine

U doba vladanja ugarskih kraljeva iz kuće Arpadovića Našice se nalaze u Slavoniji, i to u Cisdravsko–baranjskoj županiji. U crkvenom pogledu pripadaju požeškom arhiđakonatu Pečujske biskupije. Našice i rijeka Našica, po kojoj je grad vjerojatno dobio ime, spominju se 1229. godine, u povelji 283, 3. sveska Smičiklasova Codexa diplomaticusa. Prvi gospodar našičkog posjeda, od početka XIII. stoljeća do 1240. godine, bio je Đula Šikloški iz plemićkog roda Khan. On je bio u dobrim odnosima s kraljem Andrijom II. te je bio ban jedinstvene Hrvatske, od Dunava do mora 1213. i 1229, a od 1229. do 1234. ban cijele Slavonije.2 Kako je došao do našičkog posjeda i što mu je, u njegovu okviru, tada točno pripadalo, ne zna se. Nema dokaza da je ban Đula ovdje imao svoj dvor niti da je ovdje boravio.

phoca_thumb_l_img_1228839502_25

Crtež iz 18.st.

Idući važan događaj zbio se u drugoj četvrtini XIII. stoljeća. Povelja kralja Karla Roberta iz 1310. i 1312. svjedoči o darovnici dijela našičkog posjeda križarima templarima.3 Oni su u kralju Andriji II. pronašli velikog prijatelja, »koji im je upravo rasipnom podatnošću dijelio imanja i posjede«.4 Tako su se templari već početkom XIII. stoljeća domogli velikog bogatstva i moći u Hrvatskoj. Ban Đula Šikloški, vjerojatno iz želje da se dodvori moćnom redu, sagradio im je crkvu (koja i danas postoji) i samostan svetog Martina u Našicama te im je poklonio trgovište Našice s dijelom posjeda. Templari su se u Našicama nastanili između 1221. i 1230, vjerojatno 1229. godine. Otac Paškal Cvekan pretpostavlja da su se prvotne Našice, kao i rimska Straviana, nalazile upravo na području crkve i samostana sv. Martina (danas selo Martin).


Sinovi kralja Andrije II, Bela i Koloman, nisu dijelili očev žar naspram davanja posjeda templarima i hospitalcima ivanovcima. Nakon Andrijine smrti 1235. Bela IV. postaje kralj, a Koloman herceg Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U želji da ojačaju kraljevsku vlast, nastupaju otvoreno protiv templara, ivanovaca pa i cistercita. Počinju silom oduzimati poklonjene im posjede te je dolazilo do buna i crkvenih izopćenja. Našički posjedi i trgovište Našice ipak ostaju templarima, no, sa scene je maknut Đula Šikloški, kao i svi ostali savjetnici i pouzdanici mrtvoga Andrije. Oni su se opirali i borili, »ali ih je Bela svladao i pohvatao. Neke je istjerao iz zemlje, druge je pozatvarao, a palatina Dionizija je oslijepio. Svi su izgubili posjede koji su Beli pripali«.5 Pobunio se i ban Đula. Zatvoren je i osuđen te je izgubio posjede. Mrtav je vjerojatno već 1240. Iz te godine datira Kolomanova darovnica nekadašnjeg Đulina posjeda peharniku Dimitriju od plemena Aba.6

U prošlosti se često smatralo da su franjevci, nakon što su ih dovele Abe, preuzeli stari samostan templara i ivanovaca 1373. godine. No, danas je prihvaćenija jedna druga teorija. Ona kaže kako je mir trajao više od pola stoljeća te je počeo razvoj Abinih Našica koje se nalaze na području današnjega grada. Abe su bili rođaci kraljevske kuće Arpadovića. Razvijali su obrt i trgovinu te poticali naseljavanje došljaka (hospites), kojima daju povlastice. Naselje raste i vjernici grade samostan i crkvu franjevcima. Njihov samostan s crkvom sv. Antuna Padovanskog u Našicama, pouzdano znamo, postoji već početkom XIV. stoljeća, ali kada je točno izgrađen i kada su franjevci ovamo stigli, ne možemo s takvom sigurnošću ustvrditi. Poznato je da su u Slavoniju franjevci stigli već krajem XIII. stoljeća iz Ugarske pa su vjerojatno tada počeli djelovati i na ovom području.7 U Našicama u to vrijeme postoji i druga, danas nepostojeća, crkva koja se spominje još godine 1620. i kasnije.8 To je prostrana srednjovjekovna crkva Sv. Trojstva. Ona je do 1789. služila kao župna, kada tu funkciju preuzima spomenuta samostanska crkva našičkih franjevaca. Bila je smještena na današnjem središnjem gradskom trgu, a oko nje se nalazilo župno groblje. Zapis iz godine 1783.9 govori da joj je lađa bila duga 14,32 m i pokrivena drvenim stropom — tabulatom, a svetište da joj je bilo dugo 7,58 m te nadsvođeno kupolastim svodom. Iznutra je bila obijeljena, popločena ciglama, imala je tri oltara, a nije imala sakristiju niti toranj. Lađa je imala po dva prozora sa sjeverne i južne strane, a svetište pet: dva na istoku iza velikog oltara, dva na jugu i jedan na sjeveru. Razlog zbog koje je postala ruševna jest taj što ju je u prvoj polovici XVIII. stoljeća barun Josip Pejačević uzeo u svoju zaštitu te zapustio, a nije dao ni da je franjevci s vjernicima popravljaju. Nestala je između godine 1789. i 1820. Postoji, također, pretpostavka da s franjevcima u Našice dolaze i klarise.10 Za tu tezu postoje i arheološki dokazi.  Zna se da je naOstaci nekih građevina na brežuljku, zapadno od franjevačkog samostana, pučkog naziva Sv. Klara ili Fratarsko brdo slučajno su otkriveni 1953. godine. spomenutoj lokaciji o. Klement Targovčević 1761. godine podigao kapelicu u čast sv. Klari,  Okako bi obilježio povijesno mjesto za koje se pretpostavljalo da je bilo zemljište samostana klarisa. Ona je porušena 1953.11 Arheolozi osječkog Muzeja Slavonije nastavili su istraživanja 1954. i 1956. godine i na dubini od 1,30 m pronašli debele zidove izrađene od kamena krečnjaka i lomljena kamena. Također su pronađeni i ostaci podrumskih prostorija i stubište. Na osnovi tih nalaza pretpostavili su da su se ovdje nalazile dvije zgrade, tzv. A i B, koje su zajedno činile arhitektonsku cjelinu. Funkcije su im bile različite, zgrada A kao sakralni, a zgrada B kao stambeni objekt. Dovoljno dokaza za potpunu rekonstrukciju i točne zaključke ipak nije bilo. No, postoje obrađene teze nekih stručnjaka o postojanju srednjovjekovnog kompleksa samostana klarisa s kraja XIV. stoljeća,12 uz već postojeći franjevački samostan, što ukazuje na važnost Našica kao duhovnog središta.

Prema o. Paškalu Cvekanu postoji pretpostavka da sve to vrijeme paralelno egzistiraju i prvotne templarske Našice koje nasuprot procvatu Abinog grada stagniraju. To posebice dolazi do izražaja početkom XIV. stoljeća, kada se templarskom redu sprema ukinuće, konačno provedeno 1312. Početkom toga stoljeća počinje i vladavina kraljevske kuće Anžuvinaca s Karlom Robertom na čelu.

Kralj Karlo Robert uzima posjed u Našicama templarima već 1310. godine, dvije godine prije nego je papa Klement V. službeno ukinuo red, i dodjeljuje ga Abama, s kojima je i rodbinski povezan, kao nagradu za vjernost i pomoć u borbi za prijestolje. Aleksandar Aba također dobiva dopuštenje da na darovanom posjedu Sv. Martin Našice smije u nemirnim vremenima podići tvrđavu (castrum). No, s ovom se darovnicom Karlo Robert ipak prenaglio. Papa, izložen raznim pritiscima, ukinuo je templarski red, ali nije puštao da kraljevi razgrabe templarsku imovinu. Zapovjedio je da se ta imanja imaju dati viteškom redu ivanovaca.13 Oni na koncu dobivaju i templarski posjed u Našicama kojega su Abe morali vratiti crkvi.

Povelja kralja Karla Roberta iz 1312., kako je već spomenuto, dopušta Abama da sagrade tvrđavu. Ona je i podignuta u XIV. stoljeću te je u njihovu posjedu sve do kraja stoljeća kada Abe padaju u nemilost kralja Sigismunda i gube grad–tvrđavu. Od tada pa sve do turskih osvajanja u drugoj četvrtini XVI. stoljeća našički se gospodari brzo izmjenjuju: David Lacković de Szant, Gorjanski, Iločki. Tvrđava se vjerojatno nalazila na najvišem dijelu našičke Krndije, iznad sela Gradac, gdje se još i danas nalaze ostaci kule Bedemgrada, vjerojatno s početka XIV. stoljeća. Ona nosi sve oznake srednjovjekovnoga grada: toranj je četverokutan, na ulaznim vratima nalaze se gotički arhitektonski detalji, zidovi na uglovima pojačani su klesanicima (ugrađeni klesani kamen). Zanimljiva nam je stoga što njezinu arhitekturu možemo dovesti u vezu s arhitekturom franjevačke crkve u Našicama.14

Našice su pod turskom vlašću od 1532. do 1687. godine. Nakon protjerivanja Turaka sva zemlja je pripadala austrijskom caru. U Osijeku je uspostavljena carska komora koja je raspolagala i upravljala osvojenom Slavonijom. Počela je grabež austrijskih generala i drugih »zaslužnih« velikaša za slavonskim posjedima. Našice su ponovno u kratkom vremenu promijenile niz vlasnika da bi, na koncu, 3. kolovoza 1734. godine pripale Josipu i Ignjatu, barunima Pejačević.15 Od osnutka 1745. godine Našice s pripadajućim selima pripadaju Virovitičkoj županiji sa sjedištem u Osijeku.

Do raspada Habsburške Monarhije 1918. godine, Pejačevići su imali velik utjecaj na sva zbivanja u tom kraju. O njihovu podrijetlu susrela sam se s dvije teze. Jedna je legenda kako podrijetlo vuku od Porčije, sina bosanskog kralja Stjepana Dabiše. Drugu tvrdnju pronašla sam u knjizi o. Srećka Majstorovića16 koja govori da Pejačevići vuku korijene iz rudarske kolonije Ciprovac u Bugarskoj. Budući da su 1689. tijekom austrijsko–turskog rata digli bunu protiv Turaka, koja je potom bila ugušena, prebjegli su u Austriju. U Pečuhu ih nalazimo oko 1690, a potom u Osijeku. »Staro bugarsko« barunstvo potvrdio im je Karlo VI, a 1772. dodijeljeno je Marku Pejačeviću grofovstvo. Utemeljitelj našičke loze Pejačevića bio je Karlo Ferdinand.

Obitelj je postala jedna od najbogatijih među golemim vlastelinstvima u Banatu i Slavoniji te je kao takva odigrala važnu ulogu u javnom životu Hrvatske. Pejačevići su dali nekoliko istaknutih intelektualaca: Jakoba (1681–1739), Franju Ksavera (1731–1781), Doru (1885–1923) te dva hrvatska bana: Ladislava (1824–1901) i Teodora (1855–1928). Bili su na čelu svih humanih i socijalnih akcija u našičkom kraju. Zajedno s franjevcima 1778. otvaraju prvu osnovnu školu, podupiru ideju franjevaca i građanstva iz 1873. o osnivanju bolnice (realizirana 1912, u prvo vrijeme kao ubožnica, a zatim i kao bolnica), a početkom XX. stoljeća Našice se dalje moderniziraju uvođenjem vodovoda, asfaltiranjem i elektrifikacijom.17

Osim navedenoga, u naslijeđe su nam ostavili i dva dvorca s parkom te grobnu kapelu, djelo Hermana Bollea.18 Gradnja tzv. Starog dvorca počela je 1811. u mješavini baroknog i klasicističkog stila. Bočni tornjevi dozidani su mu 1865, a uoči Prvoga svjetskog rata krovište mu je pokriveno bakrenim pločama. U unutrašnjosti nalazimo reprezentativno dvokrako stubište, štukature, rokoko peći, drvorezbarije, ornamentirani parket i ukrašene stropove. Na padini ispod staroga, 1909. sagrađen je u klasicističkom slogu Novi dvor, prema uzoru na dvorac Sans Souci u Postdamu,19 a park oko oba dvorca bio je najbolje njegovani »engleski« park u Hrvatskoj.20 Treći spomenuti objekt je neogotička kapela–mauzolej u dvije razine, gornja, namijenjena obredu, i donja, grobnica grofovske obitelji. Dao ju je sagraditi ban Ladislav Pejačević u spomen na svoga prerano preminula sina. Radovi su dovršeni u studenom 1881. prema projektu Hermana Bollea.
Kraj Prvoga svjetskog rata 1918. donio je raspad Austro–Ugarske Monarhije i nametnuo pitanje agrarne reforme u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji. Određuje se eksproprijacija velikih posjeda uz pravednu odštetu.21 Da bi spasio svoj golemi posjed, Teodor Pejačević osniva Dioničarsko društvo Krndija, u kojem ostaje većinski vlasnik, a bavi se šumarskim, ratarskim, stočarskim i drugim poslovima. Javni život u Našicama i okolici obilježen je osnivanjem i djelovanjem političkih stranaka. Povijest je dalje ispisala osnivanje Banovine Hrvatske, zatim izbijanje Drugog svjetskog rata 1941–1945, osnivanje avnojevske Jugoslavije nakon njegova završetka, izlazak komunizma na svjetsku i domaću pozornicu te, konačno, njegov rasap početkom 90–ih, popraćen raspadom Jugoslavije i ratom koji je uslijedio.

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close