Razvoj Našica prije i u doba Pejačevića

Marko III

“Marko III. Aleksandar barun Pejačević” by Silverije – Vlastito djelo postavljača. Licensed under CC BY-SA 3.0 via Wikimedia Commons

Našičku gospoštiju posjeduje od početka 13. stoljeća do 1240. godine ban Đula (Gyula) Šikloški, koji je poklonio mjesto Našice i jedan dio posjeda templarima.
Zbog sudjelovanja u pobuni protiv kralja Bele IV, Đula gubi našički posjed pa herceg Koloman daruje našičku gospoštiju 1240. svome peharniku Dimitriju iz plemena Aba i njegovim nasljednicima. Templari (božjaci) su zadržali svoj dio posjeda do
ukinuća reda 1312. godine. Tada su ih naslijedili ivanovci (hospitalci, danas Malteški red), koji su ostali u Našicama do dolaska Turaka. Turci su napustili Našice 1687. godine. Vojnoj upravi podvrgnuto je 1691. našičko okružje, koje su
činila naselja: Našice, Ceremošnjak, Zoljan, Seona, Klokočevci, Vukojevci i Podgorač. Prema popisu iz 1698. godine, Našice su imale samo 18 kuća. Pučanstvo je moralo plaćati porez Komorskom nadzorništvu u Osijeku (Dvorskoj komori) kao svome zemljišnom gospodaru do 1702. godine, kada je u posjed našičke gospoštije uveden pukovnik Johann Ferdinand barun Kyba von Kinsfeld, zapovjednik Uojne krajine u Brodu. Već sljedeće, 1703. godine gospoštija je ponovno pripala Dvorskoj komori i kralj Leopold I. daje vlastelinstvo na uživanje barunici Katarini de Cordua, udovici grofa Caraffe, uz plaćanje svote od 40.000 forinti. Ona je bila u posjedu našičke gospoštije do 30. rujna 1708., kada joj je bio isplaćen uloženi novac i kada je posjed ponovno pripao Dvorskoj komori. Vlastelinstvo je tada povećano za nekoliko sela: Sušine, Gornja i Donja Motičina, Šaptinovci i Gradac. Darovnicom od 29. listopada 1723. kralj Karlo VI. daruje našičko imanje svome komorniku Franzu Antunu knezu od Lamberga, koji ga je već 30. svibnja 1726. prodao generalu Josephu Antonu grofu Oduyer (Oduyr) za 20.000 forinti. Nakon smrti generala Oduyera, zapovjednika osječke tvrđe i vrhovnoga zapovjednika Slavonije i Srijema, njegova udovica prodaje gospoštiju 3. kolovoza
1734. braći Ignjatu i Josipu II. barunima Pejačević za 18.000 forinti. Nakon čestih promjena vlasnika, našičko je vlastelinstvo konačno došlo u posjed obitelji
koja će ga držati puna dva stoljeća, sve do Drugoga svjetskog rata.
Pejačevići su kupili površinom velik posjed od oko 500 km2, ali vrlo slabo naseljen. Godine 1720. na vlastelinstvu je bilo 48 selišta, dvije godine poslije broj selišta povećao se na 77, a 1726. godine zabilježeno je 68 selišta, jednako kao i 1745. godine. Upravitelj gospoštije Anton Rokhinger proveo je u listopadu 1736. popis
domaćinstava i sela na području vlaselinstva. Bilo je tada samo 253 kuće i domaćinstva, koja su ukupno posjedovala 297 konja, 168 volova, 244 krava i teladi, 449 ovaca i koza, 958 svinja i 54 košnice pčela. Zabilježen je tada
31 mlin vodenica i 4744 stabla šljiva. Zemljišta je bilo mnogo, ali je bilo uglavnom zapušteno ili ga je trebalo krčiti. Zbog toga su brojne obitelji napuštale svoja ognjišta i selila se. Bila je to tada opća pojava, ali rijetko gdje tako masovna kao u Našicama.

Marko III. barun Pejačević (1694.-1762.) plaćao je onima koji su dovodili seljake iz Hrvatske ili Vojne krajine na njegov posjed. Dugogodišnjim marom i radom našička je gospoštija uzdignuta među najbolje i najbogatije slavonske posjede tijekom 19. stoljeća. Vlastelinstvo je u doba Ferdinanda grofa Pejačevića 1848. godine posjedovalo 203 selišta, a to je veliko povećanje u odnosu na stanje od prije sto godina. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća vlastelinstvo zauzima 20.010 hektara (34.800 jutar a). Gospodarstvom je upravljala vlastelinska uprava u Našicama, a djelomično je vlastelinstvo bilo i u zakupu (Marijino Polje zakupio je Eduard Stengl). Nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, veći je dio vlastelinstva dr. Teodor grof Pejačević pretvorio u Dioničko društvo Krndija, u kojemu je imao više od 50 posto dionica. Tako je izbjegao provedbu agrarne reforme i dijeljenja velikoga imanja. Ta agrarna reforma konačno je uređena zakonom od 1931. godine kojim je bio predviđen zemljišni maksimum od 500 hektara.

tekst preuzet iz časopisa Građevinar

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close