Tajne Krndije

krndija

Krndija (worldmapz.com)

U mnogim krajevima Slavonije još uvijek su žive legende o junaštvu onih koji su se u vrijeme turske vladavine odmetnuli u hajduke i vodili boj protiv Turaka na lukav i smion način. Cijelo 17. st. u okupiranoj Slavoniji obilježeno je takvim ljudima i njihovom hajdučkom ratovanju, pa su mnogi od njih ušli u priče i legende. Među brojnim istaknutim junacima toga vremena bila su i dva hajdučka vođe – Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Ratovali su nekad odvojeno sa svojim hajducima, a ponekad bi se znali i udružiti i zajednički napadati Turke. U hrvatskim i turskim izvorima, zapisima navodi se da Slavetić i Kolaković između 1607. i 1609. godine, dakle u vrijeme kada je turska vlast u ovim hrvatskim krajevima bila na vrhuncu, vode pravi mali rat protiv požeškog paše. Koliko su postali velika prijetnja i opasnost Turcima, pokazuje i podatak da su protiv njih 1607. godine Turci sa slavonske i bosanske strane podigli vojsku od 10000 janjičara. Znajući, da se ne mogu oduprijeti takvoj sili ovi su se hajduci jednostavno razišli u malim grupama po cijeloj Slavoniji i privremeno se pritajili. Ali, čekali su prvu priliku da napadnu Turke. Ovaj puta poslužili su se jednim lukavstvom, a mjesto događaja bio je prijelaz preko Krndije, na njenim sjevernim obroncima prema Našicama, godine 1608. Riječ je o jednoj lukavoj podvali Turcima koja je ušla u narodnu priču, legendu. Požeški paša Husein Sulimanić hvalio se sve do Carigrada kako je zaveo red i mir u Slavoniji, gdje već godinu dana nije zabilježen ni jedan slučaj bilo kakvog hajdučkog napada. Međutim, paša se varao kada je mislio da se Slavonija umirila. Hajduci su čekali samo prikladan trenutak i preko svojih pouzdanika koje su imali po svim slavonskim tvrđavama i gradovima, pratili kretanje Turaka. Hajdučko iščekivanje prekinuli su požeški fratri, koji su dojavili Slavetiću i Kolakoviću da se paša Sulimanić sprema s povećom pratnjom iz Požege u Osijek. Bio je to trenutak kojeg su ove hajdučke vođe iskoristile na vrlo lukav način. Znajući za nesuglasice između paše i našičkog age smislili su smjeli plan. Svoju hajdučku četu obukli su u turska odijela. Tako preodjeveni napravili su zasjedu u šumovitom predjelu Krndije kroz koju je vodio put od Požege preko Našica k Osijeku. I kada je paša sa svojom pratnjom već mislio da su iza njih ostale sve opasnosti što ih krije šumovita planina, napadne ih iznenada – “četa Turaka”. Napad je bio munjevit. Dok su se Turci snašli već ih je bilo oko 300 pobijeno. Kako su naglo napali tako su se hajduci preobučeni u Turke, naglo povukli u šumu. Razjareni paša Sulimanić uzalud je pozivao svoje Turke da krenu u potjeru, ali njihov strah bio je jači. Nije mu preostalo drugo već da se i on povuče s ostatkom pratnje, natrag u Požegu. Kako se sve to zbilo na području koje je nadgledao našički aga i još k tome u blizini njegovog tvrdog grada Bedemgrada, paša je bio uvjeren da je to bilo agino djelo. Odmah je poslao poruku paši u Budim optuživši agu iz Našica. Ovaj pak pozove agu sebi i bez razgovora i objašnjenja dade ga objesiti. Njegov nasljednik, našički poturica Rustan Županić-aga posumnjao je u sve to što se zbilo na Krndiji i započe krvavu istragu među domaćim ljudima. Jedan mu je seljak, hajdučki pouzdanik priznao na mukama cijelu istinu. Vidjevši u kakvu su ga zabludu hajduci odveli udari požeški paša krvavi harač po narodu tražeći da mu predaju Slavetića i Kolakovića. Ali, narod je radije trpio nego izdao svoje junake. I tada je ponovo došlo na vidjelo junaštvo i odvažnost ove dvojice hajdučkih voda. Jednoga dana 1609. godine ujahaše njih dvojica bez oružja u Požegu i predadoše se paši Sulimaniću. Ovaj pak odbi njihovu molbu da ukine harač kojega je sam sultan potvrdio. Poslao ih je pod pratnjom u Carigrad sultanu koji ih je pogubio. Plakala je Slavonija za svojim junacima, a uspomenu na njih sačuvala u svojim legendama. tekst preuzet sa bloga

Dvie slavonske žrtve

1607

I

Pojezdilo momče mlado

Niz požežko polje ravno

Ka Krndiji gori čarnoj.

Divan junak na svijetu

A ljepšega još mi tursko

Odievalo nije ruho

No junačke ljepote se

U njeg danas nenagledá

Nit će danas uzdahnuti

Za njim majka ni djevojka

Bijeli je plaho turban

S obrvama sastavio

Pa u živac baš taknuo

Uzendjijom biesnog ata

A sramotit at se neda

Već niz polje nagnu ravno

Vihoru je reć bi takmac

Za njim stuрас gusta praha

A kraj njega poskakuju

I brezuljci i seoca

Poskakuju pa nestaju

Da neskaču jasne iskre

Izpred praha iz kopita

Rekó bi da konjic biesni

Ni zemlje se nedotiče

Putem sreta ljuteTurke

A sreta i tužnu raju

Al nemari jezdioče

Ni za Turke ni za raju

Već on leti krilat zmaju

Od zapada već zarudi

Jasno nebo baš kó oko

Оnih jadnih kukavicah

štono kleti zulum turski

Ucvilio bješe ljuto

A Krndiji na koljeno

Krasni junak dojezdio

Postajao uzdahnuo

Pa čas upró jasno oko

U požežko polje liepo

A junački mu se pogled

Kó u ljuta risa smrači

Al sad mahnu izpreda se

Diže turban a čelo mu

Ponosno i smjelo sijmi

Razvedri se kano danak

Osmješi se pa bijesno

Ciknu kano od radosti

Ter u gustu šumu skrenu

A za čas ga ponestadè

Kud li dospje sám

Bog znade

II

I Jesi l gledó strašivicu lovca

Gdje na ljuta risa drhćuć mjeri?

 Puška puč krvca risa obli

Al on ranjen sad na noge skoči

A iz predanj bolan lovac bježi

Pa kad jadnog opet kob nanese

Da prolazi goricom zelenom

Pomno risu duplje obilazi

Drhćući strahom da se u čas zao

S risom nebi ranjenim sastao!

Prošle do tri godinice puste

Odkad zemlja tursku pije krvcu

A s mačevah junačkih drugovah

Slavetića i Kolakovića

U Kobašu gradu Kolaković

A u Sirču gnjezdu od junakah

Slavetić se udomio bješe

A obadva vrh lješinah turskih

Ali sreća iznevjeri raju

Višnji htjedé te se neizvede

Jošte sveto djelo od osvete

Pogažena bješe bolna raja

Nu kom duša robovat neznaše

Taj s odmetnih u goru zelenu

Da pod barjak stupi pravednički

Кoj razviše dva junaka slavna

Kolaković i Slavetić dični

Izgubiše zatočnici slavni

Vojske svoje i gradove tvrde

Pa se sada dva ranjena risa

Ugnjezdiše u skriveno duplje

A u krilu majke oo junakah

Te ponosne Krndije planine

Da Bog dade da s nje sunce sljne

Do sto četa junakah im broji

Al tisuće pred njom drhću

Turak Tieh Turakah

što junake slavne

Težkom silom nadbiediše svojom

No ih skučit nikad nemogahu

A šaptneš li tek imena slavna

Slavetića i Kolakovića

U čas Turad težka hvata groza

Kano da im derviš zaprijeti

Da će kugu oboriti alah

Da s osveti s grijehah i zalah

A kad raji spomeneš imena

Dvajuh njenih zatočnikah slavnih

Što je staro sve ih blagosivlje

A u mlade ćeljadi srdašce

U čas plane kano oganj živi

Pa tko j junak bio i nebio

Golom dušom sad bi mфario

III

U dubravi gustoj na Krndiji

Razsulo se čadorje bijelo

Junakah su slavonskijeh stanci

Zašuštilo kroz tišinu lišće

A na lake noge skoči straža

Slono čuva gnjezdo sokolovo

Medj dubljem se turban zabijeli

Za časak se deset gujah pruži

Deset gujah pušak ubojitih

Al sad Ture do tri puta zviždni

A već eto med čadorjem bielim

Na konjicu lijepa junaka

Što lećaše kano tica laka

Sve pred njim se uklanjaju momci

Kao dobri brate pred boljime

A kad stupi pred čador vojvodam

Al ga grle obadvje vojvode

Кo jedinca svoga rodjenoga

Gdje si sinko naše desno krilo

Zaostao te nas u čas zao

Skoro veće ucvilio bješe

Al im junak odgovara mladi

Nеpitajte dvie vojvode slavne

Jer ja nosim abar prelijepi

S kog če braća osvetiti raju

Eto vama poručuju fratri

Božje sluge sirotinjski oci

Da će kleti od

Požege paša

Vojsku vodit do Osieka grada

Na zapovied budimskom veziru

Pa ili noćas Krndijom će proći

Il bijeloj zori u prozorje

Još nas fatri pozdraviše samo

Da ga liepo momci dočekamo

Oživljela dubrava čadorjem

A za časak čuda golemoga

Stvoriše se iz lavovah vuci

U tursko se odjenuše ruho

I vojvode sokoli slavonski

I junaci drugovi im vierni

Hrže bojni osedlani ati

Podvikuju hrabreni junaci

Zveči sjajno kovano oružje

A još dolom raznose se jeci

Kadno rukom tek vojvoda mane

Sve ušuti a čete nestane

Zaostali bijeli čadori

Baš kô ovce u zelenoj gori

IV

Baš hotjaše mjesec iza gore

Da pomoli to blijedo lice

Каdno pade na Krndiju vojska

Silna vojska paše požežkoga

Htjela Turad da neide noći

Preko klete Krndije planine

Da ih kako guja neujede

Ili ljuti ajduk iz zasjede

Već u polju požežkome noći

Da s naljube liepih kaurkinjah

Pa kad biela zora zabijeli

Tada gorom Krndijom da podju

A ajduke gjaurske mimodju

Al kad vidjé Husejn paša silni

Da je muka Turkom od ajdukah

Planfi brate i stidom i gnjevom

Pa on riknu poput biesna bika

A Turad se uz tvrdo kamenje

Na Krndiju ponosito penje

Prvo brdo Tnrci prevalili

A nit tkogodj izustio riečce

Nit u paše srčba popustila

Drugo brdo Turci prevalili

A još momci kô kameni muče

Al u paše rek bi gnjev prestaje

No dušu mu nješto pritisnulo

Obzire se oko sebe često

Sad se maša za oružje sjajno

A sad drigu kam da će prosborit

Al mu mješto govorit nepusti

A riječ mu umire na ustih

Nezna vojska što je paši muka

A sam paša znade i neznade

I na treće brdo Turci došli

Al se paša obzire sve češće

A da j tkogodj oštro pogledao

Vidio bi gdje mu mrko lice

Bliedne ko da j manj sto morah palo

Pa krv iz njeg u čas izsisalo

Bolan paša već osjeti živo

Kakva móra srdašce mu para

Strahom bliedne zaman Turad vara

Sad se prene pa kó sanem vikne

Kukavico Ibro zapjevaj mi

А Ibrahim vako pjevat stadé

Zavijala do dva gladna vuka

Na Krndiji ponosnoj planini

Vuci viju pa se jadni priete

Da će izjest lave Osmanlije

I njihovo satarisat carstvo

I pogazit istine Korana

A nametnut gjaur vjerovanje

Još se hvale do dva gladna vuka

Da će Turke učiniti robljem

Da će Turci plaćati im harač

A paše će vele vino nosit

Dok gjauri pašinice ljube

Tako viju do dva gladna vuka

To nebjahu do dva gladna vuka

Beć to bijaše dvoje ajdučadi

Slavetiću i Kolakoviću u

Kadno paša ču imena kleta

Guja mu se savi oko srca

Pa on trže pušku iza pasa

A već Ibre nebi živa bilo

Ali tu gora sijni pa zagrmi

A sto Turak ogreznu u krvi

Husejn paša medju njima prvi

Ranjen paša podižè se opet

Kó vuk kad se iz gvoždjah iztrgne

Al zagrmi opet sto pušakah

A iz gore srne sto junakah

Sto ajdukah no ajduci da su

Još se paša pomamio nebi

Al kad vidjé gdje na njega Turci

Udarili mjesto ajdučadi

Stade kleti i sebe i Turke

I nevjeru dušmanina svoga

Onog kletog age našičkoga

Gnjev mu pjenu natjera krvavu

Te se sruši u zelenu travu

Još se diže i drugi put bolan

Al već s druma nestanule vojske

Do no trista mrtvijeh momakah

Što smaknuše slavonski ajduci

Razbjegli se po Krndiji Turci

Kuneć kletog agu našičkoga

A nit kune niti tko spominje

Dvie vojvode dva junačka

tića Slavetića i Kolakovića

V

U Požegi na čardaku svome

Husejn paša ljuto ranjen leži

Kano guja ljuto satrvena

A još jadan pridigò se nije

Kad bijelu veće šalje knjigu

Na koljeno budimskom veziru

Kad li vezir knjigu razumio

Planu bolan kao oganj živi

Gdjeno Turčin izdade

Turčina Požežkoga

Husejn pašu dičnog

Kukavica aga od Našicah

Zaklinje se budimski veziru

Da će grozno osvetiti bruku

Nanešenu prorokovu puku

K sebi zove agu našičkoga

A kad aga na zlo ni nesluteć

Dodje bielu dvoru vezirskomu

Da s pokloni gospodaru svomu

Pa ga liepim da daruje darom

Al ga sluge sada saletiše

Uzdarje mu tursko narinuše

Nesretnika dvoru na kapiju

Objesiše- žalostna mu majka!

A vezir se smješi sa pendžera

Kako s muke lomi se nevjera

Ozdravio Husejn paša jadni

Ozdravio od radosti puste

Što je aga poginuo sramno

Al našički novi aga dodje

Zao prorok da ujede pašu

Oštrim zubom baš u srce živo

Husejn paša od njeg razumio

Kako mu se sad rugaju Turci

Kako mu se rugaju ajduci

Кako mu se i sva ruga raja

Pjevajući kako Husejn paša

Ruse glave mentová Turčina

Jer ga gorski razbili ajduci

I izjeli kano mrki vuci

Pomami se Husejn paša silni

Pa on čupa sijedu si bradu

Razbija si rukom grudi stare

I udara glavom o duvare

Al u taman sva mu muka zaman!

Biesan bježi iz dvorovah svojih

Al sve zaman crv ga jedan muči

Svud mu kleta pjesma o njem zvuči

Uzjašio ognjena konjica

Niz požežko liepo polje leti

Al sve zaman crv ga jedan

Svud mu kleta pjesma o njem

Zavuko se u dražestni harem

Da s ljepotom djevojačkom lieči

Al sve zaman crv ga jedan

Svud mu kleta pjesma o njem

Nigdje lieka bolnom Husejn paši

Gdjegod bio crv ga jedan muči

Svud mu kleta pjesma o njem

Tad dželate ljute k sebi

Pa im vikne kano bik kad

Odlazite od sela do sela

Od gujskoga do vučjega gnjezda

Pa mi trojstruk sabirajte harač

Dok mi godjer gjauri prokleti

Neizruče paščadi ajdučke Slavetić i Kolakovića

Ako li vas poslušali nebi

A vi kletu Krndiju planinu

Izsiecite nebilo joj traga

Pa sve kolce iztešite vite

A na svaki gjaura nabijte i

Ako li tko doveo bi meni

Ono dvoje paščadi ajdučke

Zasut ću ga zlatom i alemom

A tako mi proroka svetoga

Paša bit će pr je jedinca moga

VI

Blago onom tko si stanak nadje

U živome srcu roda svoga

Blago onom tko je za života

Počinio dobra sirotinji

Jer tkogodj je na svietu tome

Za uboge težki krst nosio

Za njega će jednoč od milinja

Sto krstovah nositi sirotinja

Već dželati godinicu danah

Haračili raju izmučili

Svim mukami što ih crna duša

U Turčina može izmisliti

Al dok vruća krv u raje teče

Dvie vojvode pusta izdat neće

Zaman prošla i godina druga

Jer zna raja ma joj s jadi množе

Ni Bog prostit nevjeru nemože

A kad bjaše godinica treća

Pogledale dvie vojvode slavne

S gore čarne na požežko polje

A kadno ga ugledaše bolni

Poharano krvi poškropeno

I ljutijem ognjem popaljeno

Кo žrtvenik brate mučenički

Таd im duše tugom protrnuše

Pa dva sada zaplakaše lava

Kao sitna dva goluba plava

Sa požežke kule Husejn paša

Smrknut gleda to liepo polje

štono njekoč bijaše kö djevojka

A sada se kano udovica

Porušilo u crno zavilo

Misliš da će ta nevolja ljuta

Prodriet gvoždje Husejnove grudi

Al u njega srce od kamena

Pa sad glavu izpravi ponosnu

A licem mu paklen smieh se prosh

Obazre se a gle pred njim stoje

Dva Kaura rukuh skrštenijeh

Plaho ih je paša pogledao

A kad vidje gdje mu raja mirno

Dočekuje te oštre strijelje

Stono na njih iz očijuh baca

Nasmješi se gnjevno pa prosbori

Nuder što se kršnijem junakom

Gjaurskima od Turčina rači

Al mu Gjaur mirno progovara

Ljuti harač udaraš na raju

Trgaš srce Slavoniji liерој

A rad dvajuh gorskijeh hajdukah

Slavetića i Kolakovića

Prosti hará biednoj braći našoj

A evo ti hajdučkijeh glavah

Čestiti pašo ja sam Kolaković

A kraj mene brat mi Slavetiću

Iz nas pašo štogodj hočeš radi

Slavonija samo da s pomladi

 Prvi časak od čuda je paša

Mrke oči izbuljio silno

Pa zapanjen sâm vjerovo nije

Kakve pred njim ajdučke su zmije

A1 se u čas prenih kô iza sna

Planih u njem srčba preužasna

Pa se maši oštra jatagana

Te poskoči kao ljuta srda

On zamane no kô stiene mirni

Kolaković i Slavetić dični

Pred njim stoje umirati vični

Al gle čuda kao munjom dirnut

Pusti paša jatagan iz ruke

Pa u čelo pjesti se udari

A tielo mu studen znoj oblije

Dva tri časa Husejn paša silni

Smrknuti oči preda se je upró

Stiena j rek bi da mu siedi brci

Zadrhtali niesu od bjesnila

Ko jastrebu ranjenomu krila

Tada muklo vojvodam prosbori

Bre Gjauri još se Turčin nikad

Nezastid s ponosna inata

Nek ponosnog Husejn pašu znate

Ja poklanjam život obojici

Nek s nekaže Veća duša bjaše

U hajdukah neg u Husejn paše

No nemogu harač prostiti raji

Jer ja harač već sultanu javi

Da od mene bude dar ubavi

Al govori junak Kolaković

Nemolismo od tebe života

No kad htjedé sám da nam ga dadeš

Hvala naša nek ti je uzdarje

A što glavom kupit nemogosmo

Da Bog dik kod cara izmolili

Mi idemo do bielog

Stambula Nebi i braći tuga odlanula

 VII

Odjezdila do dva pobratima

Do biela grada Carigrada

A pred sjajno koljeno sultanu

Da vidaju raji težku ránu

No sve muke te bijedne raje

Ni mukama nazvati nemožeš

Prama muci što Husejna mori

U grudi mu rek bi ugnjezdi se

Sav pakao i svi dusi crni

Grozno mrzi dva dušmana svoja

I pred Turci i pred rajom što ga

Žigosali žigom od sramote

A kad dodje čas osveti ljutoj

Moradě se pokloniti njima

Nesmijući smrvit klete guje

Da junački već se glas netruje i

Danom hodi kulom kô pomaman

Piesti prieteć kano bivol ričuć

Da s družina od užasa trese

Noći s valja po mekom dušeku

Kó da s kupa u ognjenu moru

Pa kuneći dočekuje zoru

Sada ciknu

Oj paščadi

Valah Husejn osvetit se znade

Te on neće doživjet sramote

Da se vrati hajdučad izdajna

Pa junake Turke iz zasjede

Jošte vučjim zubom da ujede i

Pa tad zove hitra Tatarina

Bijelu mu dajuć knjigu sbori

Na krilata uzjaši mi zmaja

Da prestigneš do dva kaurina

I da predaš ovu knjigu bielu

U Stambulu sionom veziru

Prije nego što kaursko roblje

Tam doplazi au svoje groblje

Vrieme prodje a glas raji dodje

Da joj sultan oprostio harač

Al bi raja i plaćala harač

Samo da joj sa srca tko snimi

Težku žalost što vojvodah nejma

Slavetića i Kolakovića

Tužna raja zaman svedj izgleda

Кo siročad i oca i majku

A dugo ih izgledala raja

A svedj zaman Bog ju pomilovo i

Nezna ona što li Husejn paša

Vezirskomu ortaku poruči

Niti znade gdje li u tudjini

Crna zemlja pod skut hladni primi

Mrtve kosti dvajuh mučenikah

Na svijetu rajskih zatočnikah

Iz mladieh lietah

 Napisao Napoleon Špun-Strižić

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close